Sunce je zalazilo nad Madridom, obojivsi nebo intenzivnom narančastom bojom koja se odrazavala na prozorima nebodera, kao da cijeli grad gori. U malom, pretrpanom stanu u srcu Lavapiésa, Daniel Sánchez sjedio je ispred spleta kablova i titrajucih ekrana, krvavih očiju uprtih u beskrajne retke koda. Stalno zujanje računalnih ventilatora bilo je poput iskrivljene uspavanke, jedinog zvuka u prostoru koji je mirisao na ustajalu kavu i uvele snove. Daniel, sa svojom razbarusenom crnom kosom i visednevnom čekinjom, vise je sličio brodolomniku nego briljantnom programeru kakav je nekoc bio. "Mora postojati način", promrmljao je sebi u bradu, a prsti su mu letjeli preko tipkovnice s mahnitom hitnoscu. "Izlaz iz ove rupe." Pogled mu je na trenutak odlutao do hrpe neotvorenih pisama u kutu njegova stola. Računi, obavijesti o delozaciji, prijetnje vjerovnika. Svaka mu je omotnica bila zarki podsjetnik na to kako je dosao do ove točke. Daniel je zatvorio oči, dopustajuci si trenutak slabosti. Prisjetio se uzbuđenja, adrenalina onih ne tako davnih dana kada se svijet kriptovaluta činio kao obecana zemlja. Ulozio je sve: svoju usteđevinu, kredite, čak i novac posuđen od prijatelja i obitelji. A onda je, u tren oka, sve nestalo.